PRIČE IZ KAFIĆA - 29.11. NEDJELJA

Veliki sat najavljivao je 11 sati. Iz okolne crkve nahrupili su ljudi, raspričani i veseli, okruženi grupicama drugih ljudi i obasuti tjednim novotarijama, koračajući prema najbližem kafiću u nepravilnom ritmu. Jedna je osoba, pokrivena žutim šalom i stisnuta u zeleni kaput, prva pogledala prema nebu i shvatila kako se mora požuriti prema kafiću jer su kišne kapi, poslane iz sivih oblaka, prijetile njezinoj nedjeljnoj odjevnoj kombinaciji.

Kada se približila kafiću, iza stakla je vidjela Reu koja joj je žestoko mahala. Netko bi to protumačio kao veselje, ali ona je znala; to je očajnički pokušaj dozivanja u pomoć. Ili možda čak pokajnički? Čim je ušla u uredni, maleni kafić i pogledala na desnu stranu, sve joj je bilo jasno. Razmijenila je s Reom poglede posvemašnje ozlojađenosti i brzo namjestila lice u iznenađenu grimasu koju je smatrala prihvatljivom. Osoba nasuprot Ree brzo je pomaknula glavu prema njoj pa su djevojke imale samo sekundu da razmijene negativne misli o djevojci koja im se, žargonski rečeno, ''uvalila'' na nedjeljno piće, kao da se ne postoji nikakav sukob ili napetost koju su trebale razriješiti.

''Flora, napokon si došla! Čekale smo te'', razdragano je utvrdila Simona s blještavo bijelim, lažnim osmijehom, kada je privukla šutljivu, zadihanu Floru u nespretan, vrlo kratki zagrljaj. Ljudi su počeli pristizati u kafić i glasno su uzvikivali pozdrave, što je Flora iskoristila za nešto dulje skidanje šala i kaputa, samo kako bi što dulje odgađala neminovni susret sa Simonom, kada će ju morati pogledati u oči i suočiti se s porivom da ne nasrne na tu lažljivu nakazu. Rea je osjetila napetost, i s dozom žaljenja i nevjerice, kao da je ona kriva jer je pustila Simoni da sjedne s njima, počela je hvaliti Reinu odjevnu kombinaciju, previše usiljeno i glasno za nekoga tko ti je najbolji prijatelj cijeli život.

''Ja danas nisam mogla ići na misu, morala sam pomagati tati'', svečano izjavi Simona, namještajući svoju crnu kosu. Nokti su joj bili dugi i crveni, ali Flora ih je uvijek smatrala kandžastima i vulgarnima.

''Iskoristit ću jednu rečenicu: hvala Bogu da sam ateist'', zapuhne Rea i nasmije se svojim zveketavim, grlenim smijehom, koji je dopirao do konobara koji od gužve nije uspijevao doći do njihova stola. Simona se također veselo nasmijala, ali Flora je šutjela. Iz nekog razloga, sada ju je i Rea beskrajno živcirala, pogotovo jer su obje imale različite stavove u vezi religije koje nakon nekog vremena više ni nisu spominjale, osim nekog posprdnog komentara na račun one druge, koji je više smatran bockanjem na razini dugogodišnjeg prijateljstva nego razlogom za svađu.

''Hvala Bogu da ima Boga'', izleti Flori, koja je shvatila da je vjerojatno zvučala isto onako ljutito kako se osjećala. Rea ju je pogledala iskosa, spremna na odgovor, ali onda je primijetila Simonino mršavo tijelo u cereku, pa je skrušeno ušutjela.

''Kako si ti, draga?'' Simona nije gubila vrijeme. Hladne, bademaste oči prelazile su preko Florina lica. Prije nego što je odgovorila, konobar Lale došao je do njih.

''Flo, bijela?'' Ona je uzbunjeno kimnula. Bio je u tolikoj žurbi da nije primijetio tko sjedi pored njih, iako se Flori učinilo da se nadvio nad brojne glave kako bi promotrio sjedi li zaista Simona s njima dvjema. Nitko se nije obazirao na njih, ali definitivno je krajičkom oka primijetila zbunjene poglede. Počela je odzvanjati pjesma Sretan Božić svakome i Lale je glasno zapjevao dok ga je duboki glas pokraj šanka pitao: ''Ali je već Božić?''

''Danas je prvi dan Došašća, dašta je nego Božić!'' uzviknuo je netko tko se približavao Flori i njihovu stolu. Uvijek veseli i nasmiješeni Dabo prilazio im je i usput pozdravljao sve okupljene. Dabo je poznavao sve i svakoga, njegovo mršavo lice nikada nije pokazivalo nezainteresiranost za ljudske priče, a njegovo ispijeno, od skrivene tuge uzdrhtalo tijelo nikada se nije okrenulo na drugu stranu bez ukazane pomoći i potrebnog razgovora. Optimistično poskakujući u ritmu pjesme, kada je ugledao Floru i Reu sa Simonom, nije pokazivao naznake iznenađenja, samo je kimnuo glavom, pozdravio ih i krenuo dalje prema stolovima sve dok ne nađe nekog jednako radosnog i (naoko) sretnog. Flora se konačno odvažila pogledati Simonu u oči i bolno shvatila koliko nalikuje svojem bratu. Ipak, Silvio je ljepši od Simone, njegove oči izgledaju toplije i pokreti su mu prirodniji i iskreniji kada je u društvu.

Očito je Florin pogled bio veoma dubok, jer se Simona s rastućom nelagodom brzo upustila u razgovor s Reom o božićnim dekoracijama u kafiću. U kutu je stajao tužni Djed Mraz na kojega nitko nije obraćao pozornost. I prošle godine je bio na istom mjestu, a Flora se prisjeti kako je Silvio ushićeno komentirao kako je jedino ružnije od njega replika Goluma iz Gospodara Prstenova na kojem je bila nataknuta božićna kapica. Klatio se zakačen za prozor i izazivao jezu. Svaki put bi završio na nekom drugom mjestu, a jednom su ga našli u smeću. Složili su se kako je zamijenjen za radosnog vilenjaka jer su mu iskešeni zubi i razrogačene oči mahom isijavale sumanutost koju su Lale i drugi konobar Zoran zamijenili za božićno iščekivanje.

Silvio ju je tada poljubio i sve su brige nestale; nije imala tri jedinice iz matematike, financijske probleme, svakodnevne svađe u kući zbog maminog otkaza niti tatine predaje. Idila nje i Silvija trajala je čitave božićne praznike i skoro pa cijelo ljeto iza toga, sve do maturantske godine i njegova odlaska na fakultet u drugi grad. Nervozna i unezvijerena jer mora odlučiti daljnji tijek svog života, Flora se kasnije pitala je li to mogući uzrok njihova prekida, njezina česta otresitost u porukama, jaukanje u pozivima i nemogućnost opuštanja. Dan kada je prekinula sa Silviom pamti kao jedan od najgorih dana u svom životu.

Vraćala se s lekcija iz matematike, očajna i svjesna kako njezina zarada tijekom ljeta više neće moći pokrivati prijeko potrebnu i čestu pomoć za njezino svladavanje, a roditelje nije mogla pitati; već su je smatrali odraslom, a njezine tri sestre trebalo je othraniti uz prisustvo sve neurotičnije, nezaposlene majke i šutljivog oca koji je bez ijedne riječi odrađivao dva posla, oba loše plaćena i nedostatna za kuću na kreditu, četvero djece i nestabilnu ženu koja više nije ni slala prijave za posao; za većinu ona je bila nevidljiva, siromašna karika, otpisana i stara, jedan od onih slučajeva kojima je vlastita kuća postala zatočeništvo, a društvo kaotična ludnica.

Tada ju je nazvao on. Nije više mogao izdržati pritisak. Sjećala se hladnog vjetra koji joj je stiskao prsa dok se gušila od plača. Sve mu je bilo teško i ona mu je postala teška, samim time i oni kao par više nisu mogli otkloniti zid težine postojanja. Vrhunac se zbio dva tjedna poslije kada je vidjela priču na Instagramu – ljubio je nepoznatu, lijepu djevojku u usta, a Simona i njezin novi dečko, kojeg je prepoznavala kao modela kojim se toliko revno hvalila, skupili su lica jedno do drugoga, s ukrašenim natpisom iznad njihovih glava: Happy family.

Poželjela je baciti mobitel, ali morala se suzdržati. Udarala je pesnicama o zid, nesvjesna svega oko sebe – više i od Silvija, bila je ljuta na Simonu, prijateljicu iz škole, koja ju je s njim i upoznala, doduše, posve slučajno, ali bila je jedna od velikih zagovarateljica njihove veze. Što se dogodilo? Zašto ona podržava ovo?

Hitno je kontaktirala Reu, najbolju prijateljicu još od djetinjstva, jer su se njih tri u posljednje vrijeme intenzivno družile, i konačno saznala istinu. Rea joj je kroz suze priznala kako je Simona u posljednje vrijeme radila na raskidu bratove veze iz njoj nepoznatih razloga. Uvidjela je kako Rea laže, ali nije dalje zapitkivala, a kada je i pitala zašto, čula je kako Rea govori o Florinoj nervozi. Govorila je polagano i tiho, kao da se boji da ne povrijedi osjećaje dugogodišnje prijateljice. Kada je poslala poruku Simoni, Simona joj nije odgovorila ništa osim: Žao mi je. Unezvijerena Flora obratila se Rei, koja je ovaj put bila nešto konkretnija.

U njezinim riječima nazrela je istinu: Simona je smatrala kako ona nije dostojna njezinog brata, njihova bogatstva, njihova statusa, njihove slavne povijesti uglednih stanovnika grada. Skoro pa je mogla i čuti kotačiće u Reinoj glavi: Nekada se sramio prošetati s tobom.

Sada je sjedila u istom kafiću gdje su se intenzivno družili i pitala se kako nije primijetila na što aludira Rea; ipak, ništa joj nije imalo smisla. Morao je postojati neki razlog zašto je Silvio prekinuo s njom, a po Simoninom odsustvu pozdrava u školi i neodgovaranju na nekoliko poslanih poruka, znala je kako nikada neće saznati adekvatan odgovor. Rea, iako na njezinoj strani, i dalje je pozdravljala Simonu, uz obećanje kako se nikada neće družiti kao prije, jer je ionako jedino što ih je vezalo bio odnos Flore i Silvija.

Povrijeđena i usredotočena na učenje, Flora se posvetila izvršavanju obveza više nego ikada prije. Kada bi i vidjela Simonu u kafiću, ignorirala bi je. Naviknula se na tračeve i na zapitkivanja zašto se ne druži sa Simonom i je li prekinula sa Silviom. Ovdje su ljudi navikli zadirati u tuđe privatnosti – to nije bila zluradost, već način života.

Kada se ponovno naviknula na svoju anonimnost, baš joj je život morao poslati sređenu i ushićenu Simonu, koja se pravila da je u Dabovu raspoloženju i da joj je sve super. Nije ni shvatila kako je Lale donio kavu i samo odmaglio dalje, a ona se već uvelike hladila ispod njezina nosa.

Očito su Rea i Simona bile veoma udubljene u razgovor. Rea se nesvjesno nadvila da izgleda impresivnije; nije joj bio prvi put da pokuša impresionirati Simonu. Omalena i slatka, nalikovala je uzbuđenoj djevojčici koja drugoj djevojčici pokušava pokazati svoje darove kako bi izazvala ljubomoru i razdragane uzvike.

''Kako to da si ti tu?'' Ohrabrila se i izazovno pogledala Simonu. Ona je naglo zastala i nasmiješila se samo uglovima usana. Konobar je pojačao glazbu i već pijani muškarci pjevali su navijačke pjesme sukobljavajući se s Dabom koji ih je tjerao da pjevaju o Božiću.

''Znam da sam na Instu stavila da idemo danas u Sloveniju, ali tata je rekao tek sljedeći tjedan jer ima jako puno posla'', riječ jako naglasila je s posebnim žarom. Vrhovi kose bili su joj ispucani. Flora zadovoljno pomisli kako je ona bila u frizerke i kako je njezina frizura zasigurno novija.

''Blago tebi, ti i tijekom godine putuješ, nama bude dobro ako i za Božić pođemo negdje'', odvrati Rea, kojoj je bilo teže uspostaviti kontakt s Florom negoli sa Simonom.

''Ne možemo svi tako živjeti, draga Rea. Neki od nas moraju biti roblje i veslati dok ostatak uživa na lađi.''

Rea je shvatila konotaciju izrečenog i smjesta pogledala u Simoninu pravcu. Simona je izgledala zatečeno, ali se brzo pribrala. Iza njih dopirali su zvuci smijeha i glasne političke svađe. Dabo je nosio neki zlatni božićni ukras oko vrata. Činilo se da samo njihov stol budi osjećaj napetosti. Možda im zato nitko nije ni prilazio. Ljudi su ih odsječno pozdravljali glavama.

''Lađe su odavno otplovile, moja draga. Da barem postoji samo jedan vjetar koji ih njiše… Tako je i s robovima, ne hvataju samo svoja vesla, nego se vole držati i za tuđa.''

Flora je osjetila kako je oblijeva crvenilo. Simona je galantno pila svoj veliki macchiato i pratila njezin izraz lica. Nije shvatila njezinu opasku, ali osjećala je kako ova smatra da joj je vratila milo za drago. Rea je odvraćala pogled s jedne na drugu, pokušavajući promijeniti temu.

''Pogledajte malog Crva i ekipu, nešto su se ponovo kladili… Ne može taj bez klađenja, bio aparat ili…'' Flora ju je naprasno prekinula.

''Znaš, prošle godine u ovo doba ovdje sam bila s tvojim bratom.''

Atmosfera je naglo postala hladna. Iako je kafić treštao od nekog talijanskog božićnog hita, a kiša polako upadala među rascjepe na prozoru pokraj njihova stola, tišina se uvukla u srca tri mlade djevojke na pragu punoljetnosti.

''Znam. I ja sam došla kasnije'', odvrati Simona, a Flora shvati kako je u pravu – došla je sa svojim tadašnjim dečkom, nogometašem iz njihova grada.

''Da, da, samo se ne sjećam točno s kojim tipom, bilo ih je toliko…'' Uz zloban osmijeh zakuca Flora, nadajući se Simoninoj reakciji koja je došla prije nego što je očekivala – oči su joj se užarile, a pomalo nepravilna vilica bijesno pomicala sa škrgutom iz njezinih usta:

''To je i tvoja specijalnost, draga.''

Flora se prestala smiješiti i zbunjeno pogledala Reu koja se isključila. Prekrižila je ruke i pravila se kako je zanima nadmetanje čovječuljka Crva i lokalnih siledžija kojima je njegovo mlataranje rukama bilo beskrajno simpatično. Simona je smatrala kako je poentirala i ponešto drhtavijom rukom uzela kavu te je ispila u jednom potezu.

''Što bi to trebalo značiti, draga?'' prosiktala je Flora, bez obaziranja na izostajanje lažne umilnosti u njezinu i Simoninom glasu. Bilo joj je dosta rukavica. Bilo joj je dosta svega. Propovijed o ljubavi koju je danas slušala na misi pretvorila se u osvetu i bijes. Silno je željela nauditi Simoni.

Ona joj nije odgovorila. Gledala je u točku iznad njezine glave, spremna za odlazak u kišu. Kada se Flora refleksno osvrnula, vidjela je modela, uživo znatno nižeg, kako joj maše s tupastim izrazom lica. Imao je crvene fleke na obrazima i oči su mu djelovale prozirno i bezizražajno. Ljudi su nagrnuli u kafiće, ali Simona je očito imala nekih neodgodivih obveza.

''Hvala ti što si mi pravila društvo, Rea. Ovo je Laki, o njemu sam ti pričala ovo ljeto.'' Bez ijedne druge riječi uspravila se na noge i krenula u gužvu. Rea joj ništa nije odgovorila, samilosno promatrajući Floru koja je drhtala.

''Jesi li čula što mi je rekla?''

Rea je kimnula. Odjednom je do njih bez najave došao Dabo sa svojim kompanjonom Rikijem, oronulim i starim analitičarom, koji je volio promatrati sve mlade žene daleko dulje od onog što mu je bilo dozvoljeno. I sada je gladno zurio u Floru. Znala je da ne izgleda loše, ali unatoč tome nije voljela Rikija. S druge strane, Rea mu se nasmiješila od uha do uha i pitala ih razna neobvezna pitanja – o vremenu, predstojećem Božiću i o dočeku za Novu godinu. Ona je smatrala kako je Riki bezopasan i kako prema mladim djevojkama gaji očinske osjećaje. Flora bi samo puhnula na tu izjavu.

Nije joj se dalo raspravljati s Dabom koji je izričito tražio način za podizanje raspoloženja i koji se trudio neprestanim zapitkivanjima spasiti hladnoću nekadašnje napetosti prouzrokovane Simoninim neočekivanim dolaskom i teatralnim odlaskom.

''Ne boj se. Sve to dođe i prođe.''

Flora je imala osjećaj da Dabo puno više zna od onog o čemu govori. Bio je pametniji od onoga što je pokazivao svojim mještanima. Njima je bio zanimljiviji kao dvorska luda, nego kao osoba koja može promijeniti svijet oko sebe.

Kada je započela ista božićna pjesma nekoliko puta zaredom, Rea i Flora prevrnule su očima. Zahvaljujući Dabu, počele su s nekim drugim pričama, i to na jedvite jade jer je Lale ponovno pojačao glazbu i prema gostima pokazivao znak visoko podignutih šaka u smjeru ritma, kao da je na rave partyju.

''Što misliš, što je Simona mislila kad mi je rekla ono za specijalnost?'' odvažila se pitati Reu koja se nadvikivala s Crvom i s nekim djevojkama iz škole. Njoj nije bilo do društva pa je strpljivo čekala njezin odgovor.

''Ne znam. Rekla sam ti sve što znam. Ali da je čudno, čudno je'', složila se s Florom i počela napregnuto razmišljati. Flora ju je pokušala pročitati, ali nije mogla. Od ranog djetinjstva Rea je bila enigma, jer nikada nisi znao koliko je stvarno prijateljica, a koliko samo željna novih tračeva. Dok je o Florinu životu ona znala skoro sve, Rea bi njoj davala onoliko informacija koliko bi smatrala neophodnim. Uostalom, u bilo kojem trenutku mogla se ponašati drukčije, pa s njom nikada nisi znao na čemu si. I sada se pitala – govori li joj Rea istinu? Vidjela je koliko želi biti dio Simonina društva. Zato je objeručke prihvatila druženje sa Simonom, što joj je omogućilo brojna poznanstva i nove teme za razgovor. Za razliku od nje, ona je bila introvertirana i nije žudjela za društvom. Žudjela je samo za jednom osobom, a on ju je ostavio uz nedovoljna objašnjenja i pritom je i dalje tapkala u mraku za njegovom rukom i izbavljenjem iz svega što je čeka. Njezin je život tragedija s elementima satire.Čak je u jednom trenutku pomislila kako bi se mogla prostituirati da zaradi dobar novac, ali Bog ju je opomenuo i njezine misli skrenule su u drugom pravcu. Ponekad se bojala same sebe.

Djed Mraz i dalje je bio usamljen. Nije bilo ludog Goluma. Nije bilo Silvija. Čak joj je i Rea bila poput duha. Čim je popila kavu, promrmljala je kako ide raditi objed i bez kišobrana, ogrnuta žutim šalom i zelenim kaputom, izašla u staklene ralje nesmiljenih kišnih kapi.