PRIČE IZ KAFIĆA - 3.12. Četvrtak

Silvio je uvijek imao sve što poželi – automobil, koji je dobio za svoju punoljetnost, najljepše djevojke, koje bi mu se bacale pod noge, kućne ljubimce, i pse i mačke, koje on nikada ne bi hranio jer mu je to bilo dosadno, putovanja na bilo koju stranu svijeta…

Kada je vidio svoj odraz u zrcalu, bilo mu je jasno i zašto. Morao je biti diskretan u svom divljenju jer se nalazio u kafiću, okružen velikom grupom svojih prijatelja (kao i obično), pa se ogledavao tek nekoliko sekundi i onda se posvetio nevažnoj temi razgovora.

Pili su različite vrste alkohola u čast njegova povratka u grad iako podne još uvijek nije najavljivalo svoj marš kazaljki. Uvijek je pazio da ne pije previše jer je u kafiću bilo previše znatiželjnih očiju, a on, budući nasljednik tatine firme i veliki uzdanik svoje obitelji, sada mora biti punoljetan i odgovoran… u javnosti.

Nazdravili su dok se na stolu vijorila boca skupocjenog pića, tamno obojana i zlokobno primamljiva, a nije se ni snašao, njegov prijatelj Darius već mu je sipao novu čašu. Primijetio je kako ih pogledavaju sa šanka – s nekom vrstom gađenja i pritajenog divljenja. Nije im mogao zamjeriti – svi su ga mrzili iako su se pravili da ga vole. Ubojito zgodan, visok i vitak, tamnoput i bademastih, iskričavih očiju, znao je sve putove do srca koja su ga okruživala, uvijek pričajući ono što je slutio da žele čuti, onako manji, ružniji i gluplji od njega.

Sportaš i odličan učenik, natprosječne inteligencije i spreman na sve izazove, ništa mu nije moglo stati na put, pogotovo ne prijezirni pogledi slučajeva iz kafića, čije su sudbine vrijedile jednako koliko i njihova primanja. Dakako, nikada im to ne bi rekao. Prema svakome se odnosio s poštovanjem, ali njegove istinske misli, sirove i nagonske želje, ostale su skrivene u odajama pravog Silvija, koji ne trpi ništa manje od najboljeg. Želio je sve.

Konobar Lale donio im je račun. Pozvao ga je da sjedne s njima. Vidjelo se da mu je drago. Široko se nasmiješio i rekao da će možda doći kad se raščisti gužva. Jadnik kakav jest, ovo mu je vjerojatno događaj života, pomisli Silvio dok je s tobožnjim suosjećanjem, široko raširenim očima i razjapljenim ustima, napola slušao ispovijest nedavno pretučenog prijatelja Odina. Zaista, šljiva na oku obećavala je sočnu priču. Prije dva mjeseca Odin je vozio u pijanom stanju i naišao na dvadesetogodišnju djevojku na zebri. Nanio joj je teže ozljede, ali nije stao kako bi joj pomogao, samo se odvozio dalje, u panici i strahu. Ipak, bilo je očevidaca koji su prepoznali njegove tablice i skupocjeni automobil, stoga su ga prijavili policiji.

Djevojka je još bila u bolnici kada je Odin, sin uglednog poduzetnika, pušten iz pritvora,u kojemu nije boravio ni dana koliko je Silviju bilo poznato. Nije znao detalje, ali bio je siguran kako se sve odvilo u njegovu korist. Kako i ne bi? Silvio je obuhvatio pogledom svoje prijatelje. Oni pišu zakone, sastavljaju društva, određuju sudbine i proglašavaju osuđene. Nitko im ništa ne može niti ih netko može ugroziti. Masnicu na Odinovu oku prouzročio je brat te djevojke, nije mu znao ime. Njegov napad bio je nasilnički čin i vjerojatno je služio kaznu, ali kao da je Silvija bilo briga. Odin mu je bio naporan, ali bio je jedan od njegovih i morao ga je trpjeti, unatoč treskanju debelog podbratka i izbacivanju pljuvačke na sve oko visokog, pravokutnog stola. Stolice su im bile zbijene i udobne pa se Silvio morao skoro naslanjati čas na Dariusa, čas na prijatelja Jonu s njegove desne strane.

''Ej, mali, kako si?'' Prišao im je Dabo, lokalna luda, dok su mu mršave hlače spadale s koščatih bedara. ''Kako je sestra?''

''Dobro je, k'o uvijek'', slagao je i kimnuo glavom Dabu. On je na sekundu izgledao neuvjeren u tu tvrdnju, a onda se brzo vratio u bezbrižno stanje. Onako otrcan i nekako neobično prodornih očiju, Dabo mu je smetao čak i kada se posprdno šalio s njegovim prijateljima i prihvatio čašu nasrtljivog Dariusa.

''Zar je već kraj semestra?'' upitao je preko ruba čaše. Silvio mu je odgovorio visokim glasom:

''Nije, ali moram se malo odmoriti…''

Laki, glupavi tip i dečko njezine sestre, dobacio je prostačku šalu o njegovim provođenjima na partyjima, kurvama i drogama umjesto skripti i napornih sati učenja. Nije bio daleko od istine. Na Lakijevim očima vidio se tupi, prozirni sjaj, a zatim je grubo protrljao nos. Nešto i tebi fali, kretenu, pomisli Silvio dok je tapšao i pozdravljao Daba. Iza njega mahao mu je Riki, oblikovao tihu riječ i pokazao vulgarnu pozu dok se nadimao gore-dolje. Svi za stolom su se nasmijali, uključujući i njega, iako nije imao pojma o čemu je riječ.

''O tvojoj maloj kurvi, Silvijiću… Malom nevinom cvjetiću Floriću…'' propiskuta ozlijeđeni Odin u maniri dvogodišnjeg tepavog djeteta, valjda izigravajući ono za što je mislio da izgleda krotko. Uopće nije znao o kome je riječ, a onda mu je u glavi iskrsnula vizija zgodne djevojke s kojom je provodio zadnju godinu, nije znao točne mjesece. Malo ga je oblilo rumenilo i bijes je obuzimao nutrinu ispod crne, uredno ispeglane košulje. Kada mu je Simona priznala stvari o svojoj prijateljici i o tome kako se kurvala ovo ljeto (imala je i dokaze, osobno ih je čitao i znao je kako je to Florin način pisanja), odmah je prekinuo ljagu sa svog imena iako ga uopće nije bilo briga. Jedno je biti s kurvom po noći, ali drugo je voditi je za ruku preko dana. Svakako mu je služila kao zgodna distrakcija kada je bio u ovom dosadnom gradu, ali znala je često biti neraspoložena i tmurna, što ga je umaralo i nagnalo na brzi prekid. Situacija s kurvanjem došla mu je kao naručena za javnost, a njezino neraspoloženje kao izlika za prekid. Čak je počeo skoro i plakati – bio je jako dobar glumac. Njegova vještina manipulacije bila je tajna osobina kojom se najviše ponosio.

''Lale, legendo, pusti ove božićne!'' povikne već pijani Jona uz taktove pjesme Božić dolazi, njemu krajnje iritantnog pjesmuljka. S ostalima je razdragano pjevao dok su mu se drugi javljali, željni biti viđeni s njim i oko njega, a on, poput skromnog vladara, puštao je svoje prste načičkane srebrnim prstenjem u zagrljaj ili lagano spuštanje slično mahanju.

Zagrlio se s prijateljima i još jače zapjevao. Neki su ih i dalje prijekorno pogledavali, neki su se priključili pjevanju. Djevojke u blizini njihova stola umirale su od želje da im se pridruže.

''Kako dobar, veseo dečko… Blago roditeljima koji ga imaju… Nisu svi kako se hoće, ali on je dijamant…'' Čuo je neku staricu dok mu je Darius signalizirao hvalospjeve koje je ona sipala na njegov račun. Namignuo joj je jer je prepoznao staru susjedu Mirjam, dosadnu babetinu i glavnu uvlakaču. Ako ništa, i ona je bila bogata i uvijek je pravila dobre kolače.

Nastavio je pjevati. Pitao je znaju li njegovi prijatelji da je on vjerojatno – psihopat. Prepoznao se u svemu što je pročitao o psihopatima i nikada nije bio uzbuđeniji nego kada je shvatio gdje pripada. Doduše, bio je samoproglašen, ali nije u tome vidio ništa loše, poglavito jer su psihopati uvijek bili na visokim pozicijama u društvu radi njihove izvrsne prosudbe i sklonosti početnom šarmu i hladnokrvnim ucjenama nakon prvobitnog povjerenja. Znači li mu nešto ljudski život? Značio mu je njegov vlastiti. Roditelji su uvijek govorili kako je najbolji i kako je stvoren za velike stvari. Sestra je potvrđivala. Bili su mu fascinantni Ted Bundy, Ed Kemper, Jeffrey Dahmer, Ed Gein, i svi ti serijski ubojice, s kojima je on dijelio jednu stvar – nije mogao shvatiti kako se osjeća drugo ljudsko biće niti ga je, iskreno, bilo briga. Oni su bili toliko pametni da su to mogli prikriti i nastaviti svoj pohod u posjedovanju jer su znali – moćniji su, jači su i mogu što god žele jer ne znaju drukčije. Čitao je kako su tri glavna znaka za alarm u djetinjstvu mokrenje u krevet, mučenje životinja i sklonost piromaniji. On je ispunjavao dva od tri znaka – požari ga nisu toliko ispunjavali jer ih nikada nije ni pokušavao izvesti. Doduše, mislio je kako možda nikada ni neće ubiti čovjeka.

Ipak, iživljavao se na obiteljskoj mački još u ranoj dobi. Udarao ju je nogama, mrcvario kada ga nitko ne bi gledao, ali ništa ga od toga ne bi zadovoljavalo. Zato je jednom uzeo palicu iz njihove prostrane garaže i odlučio ubiti mačku, toliko je prebiti i pretući da će postati kaša mesa, a onda mirno uletjeti u kuću i nakon nekoliko dana zabrinuto pitati gdje je mačka i zadovoljno promatrati kako je traže. Kada je proveo svoj plan i iskalio svoje frustracije i ubilački bijes na toj mačketini, drhtao je kad je došao kući i nekako se nije osjećao onako kako je htio. Mislio je kako će biti sretniji, ali osjećao je strah umjesto trijumfa. Što ako saznaju da je to on uradio? Sanjao je jednu noć tu mačku, ali već ujutro se razbuktao poznati gnjev i on je želio to učiniti ponovno, da dokaže sebi kako se on ne boji.

U školi je znao raditi probleme provocirajući i udarajući slabije od sebe, ali intervencijom svojih roditelja brzo je naučio kako to nije ispravno rješenje i kako će sebe tako uvaliti u problem. Morao je biti lukaviji, suptilniji i mirniji. Ispričao se svojim budućim prijateljima iako je duboko u sebi već nazirao njihove zgažene, bezvrijedne, male lubanje. Vidio je kako to radi tata – njegov otac zasigurno nije svoj uspjeh postigao raskalašenim izljevima emocija, nego kontrolom. Jednom, kada stekne kontrolu, može raditi što god poželi, baš kao njegov otac.

Iz razmišljanja ga je prenuo dolazak mladih djevojaka do njihova stola i ljubomorni pogledi svuda oko njih. Namjestio je pokajničko lice jer se nije na vrijeme javio djevojkama i jednoj prepustio stolicu. Načuo je kako se zove Veronika, a cvokotavim, crvenim usnama pjevala je All I want for Christmas iako je neka druga pjesma Mariah Carey probijala zvučnike. Njegovi prijatelji već su obavljali upoznavanja.

Na nogama i obavijen toplinom alkohola, dok je pio što je sporije mogao, sjetio se kako je zatočio psa koji je Simoni služio kao terapija, kako su rekli mama i tata, jer je majka spomenula kako se čula s nekom kolegicom i kako smatra da će pas pomoći prevladati negativne osjećaje njezine kćeri. Znao je da se tada pitao: zna li mamina kolegica da pas pomaže osobi koja je skoro počinila samoubojstvo?

Kad ga je zatočio, iz zabave ga je odlučio tući i izgladnjivati, a posjedovao je i jednu žicu kojom ga je namjerno bockao u tajnom šumovitom skrovištu. Vezivao ga je lancima i uživao u cviležu koje je mogao proizvesti jedino on i njegova volja. Posjedovanje drugog živog bića zaista mu je pružalo zadovoljstvo. Uživao je u činjenici kako ga nitko nije otkrio i kako su dozivali psa, a njega nigdje nije bilo, a samo je on znao gdje je, jer je bio toliko pametan i neprocjenjivo inteligentniji od prosječnih ljudskih bića. Oni su za njega svi dosadne, malene točkice.

Uljuljkan u sebe, nije mogao očekivati da će stari lovac Jerko pronaći psa i donijeti im ga na kućni prag. Pas se neobično trgao i bio strahovito uznemiren u njegovoj prisutnosti, što je primijetila jedino majka. Bio je pun rana.

''Dragi, što si uradio tom sirotom psu?'' pitala ga je jednom kad je tata radio u uredu, a Simona čamila u sobi naričući nad sudbinom svog psa.

''Mama, htio me ugristi… Oprosti… Onda je pobjegao… I…I… Bilo me sram…'' Briznuo je u plač, a majka je ponavljala kako je to zločesti pas i kako nije on kriv jer se sa životinjom nikada ne može znati na čemu si.

''Moramo nešto napraviti… Simona i tata vide kako on mene ne voli…''

''Ne brini, zlato. Napravit ćemo nešto…''

Međutim, pametan kakav jest, nije čekao daljnje rasprave. Podmetnuo je otrov u hranu koju je pas jedva jeo i čekao da krepa u mukama. Mrzio je to stvorenje i neuspjeh njegova posjedovanja. Mrzio je i starog Jerka i obećao samom sebi da će mu se jednom osvetiti jer zabada nos u tuđe poslove.

Kad je pas krepao, Simona je zapala u još dublju depresiju, tatu nije bilo pretjerano briga, a majka je bacala zabrinute poglede prema skoro uplakanom Silviju.

''Ljudi, sjećate se onog mog psa? Otprije dosta godina? Baš mi nedostaje… Tko je mogao biti govno koje mu je uvalilo otrov, a i sam je od sebe bio dosta slab?''

Svi su ga slušali za stolom kao jedno. Ubacio se Darius:

''Stari, to je bio neki monstrum… Isti onaj koji ti je zatočio psa i onda ga otrovao, nešto je imao protiv tvoje obitelji… Znaš kakvi su ljudi prema nama…'' Pokazao je na sebe kako bi i on dokazao da i on spada u blaženu kategoriju kojoj se zavidi.

''Žao mi je zbog tvog psa, to je bio neki luđak i psihopat… Čula sam za to'', odvratila je Veronika koja mu se nadvila veoma blizu. Svakako nije bila materijal za ženu i djecu, ali mogao bi isprobavati razne stvari s njom. Ništa normalno nije moglo okupirati njegov um koji je bio prisiljen upijati svaku dozu običnosti, a obličje u njezinim očima izazivalo je na neku vatru i na izazov, makar i na kratko vrijeme.

Svi za stolom cvokotali su od pomisli na nekoga tko je naudio psu njihova prijatelja. Odin, koji se hvalio kako vozi brže nego ikada iako je skoro ubio vršnjakinju. Darius, za kojeg se znalo kako voli ošamariti svaku glupaču koja mu je išla na živce. Zgražao se i Laki koji se prije par minuta neopaženo vratio iz WC-a, glupo se smiješeći, s bijelim tragom ispod nosa, s licem ushićenosti i mlataravim rukama, u stanju euforije u čijem bi bunilu mogao pretući i vlastite roditelje do znanja neprepoznatljivosti, samo ako mu se suprotstave.

''Ti ljudi su oko nas, to je najgore'', završi Jona i situacija se ponovno razlegne u smijeh i prepucavanje mladića i djevojki. Sada je zaista svirala pjesma All I want for Christmas, a konobar Lale držao je neke svjetlucave ukrase i došao pored njih.

''I meni dajte!'' uzimao je čašu dok su ostali pljeskali. To je nekako razljutilo Silvija, iako nije znao točno zašto. Ponašao se kao da je jedan od njih, a ne da je vođen njegovom milošću. Pričekao je nekoliko minuta opuštanja, a onda je privukao Lalu sebi. Uljudno ga je pitao za sve nevažne informacije, a onda mu je srce počelo lupati u trijumfalnom oduševljenju. Morao se sabrati dok ga je hladnokrvno pitao:

''Što je s majkom, kako je ona? Preboljela je rak?''

Vidio je bljedilo njegove kože, patnju u očima i osjetio slavodobitnu sreću. Lale se posve zbunio i progutao knedlu. Bio je zgodan mladić pa su ga djevojke čeznutljivo promatrale. Silvio osjeti još veću mržnju.

''Umrla… umrla je ovog ljeta'', tiho je prozborio i nastavio piti. Oči su mu bile tamne i tužne, a glavu je spustio među ramena.

''Ajme, oprosti, nisam znao, nisam imao pojma'', stavio je ruku na usta i prodrmao ga za ramena, skrivajući koliko ga sve ovo zabavlja i koliko mu je drago što je poremetio tog glupana koji sada slavi i pije s njima. Lažna tuga djelovala je na Laleta kojemu su suze navrle na oči. Nevješto ih je skrivao.

''Ne brini, nema veze… Samo…''

''Ovo ti je prvi Božić bez nje?'' šapne mu Silvio dok ga je grlio. Obojica su stajala na nogama iako su se neke stolice oslobodile. Lale je promrmljao znak isprike i nakon nekoliko trenutaka otišao na WC. Izgledao je vrlo tužno.

''Nisam znao da mu je majka umrla?''

''Pa rekao sam ti, ti si tad već otišao… Vjerojatno si zaboravio'', kroz glazbu mu dometne Jona.

''Da, zaboravio sam. Gdje nam je stari Jerko da ga malo napijemo?'' glasno je upitao lažnim umilnim glasom, a ostali su se nasmijali.

''Brzo će on, ne propušta taj kafanu, ne, ne…'' uzvikne Riki koji im se opasno približavao.

''Jedva čekam'', uzvikne mu Silvio dok se budila hladnoća u njegovim venama.