PRIČE IZ KAFIĆA - 1.12. UTORAK

Bura je donijela prohladno vrijeme pa je okus toplih čajeva i kava bio primamljiviji nego u vrijeme jesenjih, toplih kiša, kad se sunce još uvijek nije činilo zubatim i kad su ružičasti sutoni počinjali gubiti kasno ljeto iz svojih nijansi. Iako je bio utorak, najdosadniji dan najuzbudljivijeg mjeseca u godini, kafić je vrvio ljudima i događajima; konobari su odlučili podučavati starog Jerka božićnim rap pjesmama, ali on se nije previše obazirao. Bio je uvučen u žestoku raspravu s Crvom koji je čekao red na aparat.

Kada je Simona ušla u interijer zapuhnut vjetrom od dima, svađali su se oko dviju političkih stranki. Jerko je dizao šake u zrak i dovikivao prostačke uvrede dok su ga konobari pokušavali smiriti repanjem, nutkajući ga pivom, a Crv, vidno pijan i spreman obraniti svoje ideale (iako se nipošto nije odrekao reda za aparat), pljuvao je gnjusne pogrde na račun Jerka i ''onih njegovih''. Simona, nimalo šokirana prizorom, već iskreno zabavljena, samo je produžila na suprotnu stranu kafića, gdje su svi pomalo nestrpljivo zurili u pravcu očito već usplamtjele svađe koja je trajala dulje od njihovih ispijenih pića.

''Nikad stati…'' Visoki muškarac, koji se zvao Aron i koji je sjedio za stolom do njihova, zakolutao je očima i nastavio diskutirati s uredno podšišanim prijateljem.

''Uvijek provociraju jedan drugoga, nevjerojatni su'', utvrdi Rea, Simonina prijateljica, omalena kovrčava plavuša u crvenoj haljinici i crvenim čizmama. Simona ju nije pozdravila, samo je sjela i izvukla cigaretu.

''Opet pušiš?'' oprezno je upita Rea. Kimnula joj je glavom. Ponovno se posvađala s Lakijem zbog njegovih nezgodnih navika. Zaključala se u sobu i pokušala iskaliti bijes na jastuku, ali nije joj išlo. Kupila je cigarete i ponosno palila jednu za drugom.

''Nisam baš najbolje'', odsječno je odgovorila Rei, koja nije prestala s prodornim pogledom. Znala je za njezina stanja koja bi je znala uhvatiti. Jednom ju je pitala ide li kod psihologa i je li zatražila stručnu pomoć. Simona ju je samo bijesno pogledala. Kao da je ona neka bolesnica kojoj treba netko da joj kaže da je sj*bana, znala je to i sama. Uostalom, bilo joj je dosta liječnika i svih onih koji su joj govorili što treba, a što ne treba raditi. Na mobitelu nije bilo novih poruka i zaključila je kako Laki zaista neće odgovoriti na njezinu zadnju molbu. U posljednje vrijeme često ju je ignorirao, s previše izlika i premalo elana za intimna druženja.

U njoj je kuljao onaj očaj s kojim se borila svake noći, koji je opsjedao svaku njezinu misao prije zore, nešto što joj je govorila kako je sama i kako će sama i umrijeti, kako je sve što radi besmisleno i da se nalazi u limbu između početka i kraja kao nikad dovršena verzija sretnog života.

Dok je Rea objašnjavala razlog svađe Crva i Jerka, gledalo ju je našminkano i tretmanima sređeno Simonino lice, namještenog osmijeha i umornih očiju, s cigaretom u dugim prstima s pomno šiljastim noktima, s vrištećim markama odjeće na svom mršavom i visokom tijelu i u čizmama za čiju bi cijenu prosječni gost kafića mogao otplatiti mjesečne dugove. Jedino se kosa pomalo mrsila na vrhovima, kao neki pokazatelj kako nešto ipak nije u redu, jer dok je vani sve bilo uredno i blistavo, iznutra je bilo trulo, gnjecavo i u stanju raspadanja, kao odbačena kora od banane s crnim, ružnim flekama koje su se konačno odlučile pokazati nakon početnog i žutog sjaja.

Krajičkom oka Simona je pogledavala u pravcu konobara Zorana, zgodnog muškarca koji je pokušavao primiriti sada već zahuktalu svađu u koju se uključio veći broj ljudi. Jednom kada je bila u stanju potpunog rastrojstva, došla je u kafić s namjerom da se napije i da možda okonča – sve. Nije vidjela ništa, nije osjećala ništa, samo je gledala u sve i samo je imala sve. Opet, sve što je željela bio je nestanak. Prije godinu dana, Zoran je primijetio drukčiju Simonu, izgubljenu, s tragovima od maskare na inače hladnim očima, i uvidio je ono što njezina obitelj, njezin presveti brat i njezine tako dobre prijateljice, skoro nikada nisu mogle primijetiti. To su znali samo ona, noć i crnilo u mislima. Otvorila mu se i plakala na njegovu ramenu – bilo je kasno navečer i nije bilo nikoga u kafiću. Utješio ju je govoreći kako je vrijedna i kako se danas mladi ljudi osjećaju poput nje i da se mora boriti protiv svojih demona.

Otad, Simona je često vrtjela te riječi u glavi, a nastao je problem kada je glava počela ringišpil s oženjenim Zoranom u glavnoj ulozi. Iako se na njoj nikada ne bi vidjelo, uvijek bi zadrhtala u njegovoj blizini, premotavajući svaki provedeni trenutak s njim u skriveno blago njezina srca. Većina mladića borila se za njezinu naklonost, i dosada je imala koga je htjela, a sada je blizu nje stajao netko dobar, neiskvaren, princ iz kafića, tko joj je pružio potporu i možda čak produljio život.

Gledajući u smiješne božićne ukrase i u lica koja je poznavala i kimala im glavom ili mahala prstima, zapitala se bi li to uradila. Nastankom praznine u njezinu mozgu i pogledavanjem ožiljaka na desnoj ruci, znala je kada joj je bilo lakše. Nije više željela razmišljati. Nije više imala petnaest godina. Nije luda djevojčica sa staklom u rukama kojoj je lakše porezati se i kazniti sebe jer je zločesta i nevaljala.

''Kad ti dolazi brat?'' upita Rea, ispijajući gutljaj čaja.

''Dobro je, dolazi sutra'', bezvoljno odgovori Simona uz hinjen osmijeh. Njezin presveti brat uvijek je bio glavna tema. Jasno je to njoj, on je jak mladić, muško je i može mu se. Nekada je kao mala zamišljala da se ona rodila na njegovom mjestu – imala je osjećaj da bi joj bilo lakše. Ovako se mora udati, uvijek biti uglađena, mora roditi, možda ići na posao, ići u crkvu poprilično često i mora zašutjeti kad treba. I mora, naravno, biti lijepa. Nije se osjećala lijepom.

''Ooo, ljepotice!'' odzvanjao je Dabov glas dok ih je tapšao po leđima. ''Gdje vam je treća golubica?''

Misli na onu kučku, na Floru.

''Vjerojatno čeka mušterije'', prezirno mu odvrati. On se isprva namrštio, a onda je hvalio Reu i njezinu novu fotografiju na Instagramu. Kad se pozdravio s njima, nudeći im pića, uletio je u burnu raspravu gdje je već sudjelovao cijeli kafić. I Jerko i Crv doveli su pojačanje. Simona je vidjela kako Zoran čak ni glazbom ne može nadjačati sve izraženiji žamor.

''Neće se valjda potući?''

''Što ti to znači da čeka mušterije?''

I Simona i Rea progovorile su u isti mah. Rea je ponovila rečenicu, otrovnije i sporije.

''Rea, znaš na što mislim.''

''Ma daj… Mislila sam da smo to riješile. Flora to nikada ne bi učinila.''

''A ja imam dokaze koje sam ti pokazala prošli put! Lio mi je poslao screenshotove gdje se dogovaraju gdje će se naći i za koliko novca!''

''Screenshotovi se mogu…''

''Ovaj nije lažan. Znam to. Ma molim te, Rea! Znaš i sama njezinu situaciju… Ženska se počela kurvati ovo ljeto, to su svi znali s njezinog posla, i još ti pokažem dokaze, a ti mi ne vjeruješ… Čak je ne mogu niti osuditi kada vidim kako živi…''

Rea je i dalje izgledala zbunjeno i šokirano, s prstom na usnama kao signalom za šutnju. Zaista, Aron pokraj njihova stola znatiželjno je pogledavao prema njihovom smjeru kada mu je središnja prepirka u kafiću i prisilno diskutiranje s prijateljem postalo zamorno.

Simona se nagnula bliže i narukvice oko tanahnog zgloba prijeteći su zazvečale.

''Ako misliš da je Lio jedini, varaš se. Kad skupim sve dokaze, pokazat ću joj… Prekjučer sam čak i bila blaga prema njoj, a jedva sam se suzdržavala… Ona će koristiti mene i mog brata, glupača jedna mala, kur…''

''U redu, ako i govoriš istinu, mislim da to Flora ne bi mogla držati u sebi. Ona mi sve govori cijeli svoj život koji je poprilično težak jer nema novca…''

''Da, da, samo je njoj teško! Vidiš, moji imaju novca, a vidi mene, vidi me! Govore mi da sam luda, a onda me još…''

Suze su se pojavile u njezinim očima i nemoćno je okrenula glavu od Ree. Mislila je reći kako se izgladnjivala. Kako je željela izgledati kao svoja majka, priznata i prelijepa liječnica. Kako želi upisati dobar fakultet kao svoj brat, ali nije dovoljno pametna ni lijepa. Znala je kako je bila debela, kvrgava i ružna, vidjela je to na zajedničkim fotografijama, u tatinom zadirkivanju za njezin čudan hod, u maminom pogledu kad bi izbacila nimalo ravni trbuh, u govorkanju prijatelja svog brata koji su joj na svojim ljestvicama izgleda od 1 do 10 njoj davali redovite četvorke (iako bi se Silvio bunio, što ga ne bi spriječilo da komentira tuđe sestre), u zrcalu koje joj je vikalo svaki dan: Oni nisu s tobom jer si pametna i lijepa. Žele te jer imaš novac. Jer ćeš imati kuću. Što ih vodiš na putovanja. Kupuješ im odjeću. Satove. Odijela.

To nije istina, zavapila bi u sebi, nemoćna na adekvatnu repliku, jer je nije bilo… Postojale su samo ona i osjećaj bezvrijednosti i izmaglice života, ona tu nema nikakvu ulogu, samo je prolaznik u tuđim životima i duh u vlastitom…

Prenulo ju je Dabov signal zveckanja čaša i nazdravljanja za ''posvađane, ali i pomirene'' strane, kada su svi odjednom zapljeskali zajapurenom Jerku i bijesnom Crvu koji su i dalje izražavali svoja stajališta, ali i spuštali tenziju jer ih je Zoran vjerojatno opomenuo smatrajući kako je predstava završena.

''Predstava nikad ne završava. Flora svoju ulogu dobro odrađuje, ali druge uloge vide laž. Ono što hoću reći, draga Rea - svi prebrzo odrastemo, ali dosta mi je izlika za njezino odrastanje. Uvijek se nju tješilo, uvijek je ona u centru, uvijek je ona najljepša… Jadna, jadna Flora. Zamisli ulogu mog brata da nije saznao kako mu je cura kurva! Bio bi glavna dvorska luda…''

Jedan dio nje ljubomorno je potiskivao očiglednu Florinu ljepotu; možda jest lijepa, da, ali Simona se družila s mnoštvom lijepih djevojaka i nijedna nije bila prevrtljiva žrtvica poput Flore. Samo zato što krpa kraj s krajem nije izlika za njezino konstantno spominjanje vlastitog života nauštrb Reinog ili Simoninog! Uostalom, ona se i sada osjeća loše…

Zoran ju je pogledao i očinski joj se nasmiješio iako nije bio puno stariji. U njoj je sve potonulo. Nije se mogla osjećati gore, a sve je pogoršavala Rea koja je smatrala kako će je Dabo oraspoložiti.

''Nazdravite, žene moje! Čekaj, vi niste punoljetne? Ili jeste? Neću vam ništa nuditi…''

Simoni se plakalo i jecalo, jedva je čekala zaroniti u utopljenu tamu nesanice, samo da nije ovdje… Primijetila je jednu djevojčicu iza Daba, izvjesnu Loru, kako hvali Simonu i govori joj da je lijepa.

''Najljepše se oblači u školi i jako je lijepa'', nastavila je djevojčica objašnjavati Dabu. Aron je pokraj njih kimao glavom, a Simona mu je namignula u naletu autodestruktivne hrabrosti koju bi dobila nakon svakog čemera u sebi. On joj je uzvratio sa šeretskim smiješkom. Prijatelj ju je gladno gledao vjerojatno pitajući za njezino ime. Aron ga je, naravno, znao, a ona mora pobjeći, biti sama i plakati, daleko od Lakija, Ree ili kafića…

''Simona, ova djevojčica želi biti ti'', uzbuđeno poviče Rea, ali odustane nakon izraza na Simoninu licu, neprepoznatog od strane Daba ili ostalih gostiju. Pokunjila se na stolici.

''Au, pričajte vi što hoćete, može i naša Simonica poludjeti… Zamislite kad ona izgubi živce… '' Dabo se okrenuo prema njoj i komično zaplesao. Valjda se nadao provali smijeha.

Djevojčica iza njega priđe im bliže i pozdravi Simonu. Odnekud je poznavala djevojčicu, ali nije se mogla sjetiti odakle, a onda se sjeti aluzije na školu.

''Simona sigurno neće poludjeti, ona je dama'', odbrusi djevojčica. Simona joj je poželjela pokazati crvene, malene porezotine, usječene ožiljke na njezinoj desnoj ruci. Ali nije.

Zapalila je cigaretu i pravdala se dimom kao izlikom za nakupljene kapljice u prohladnim očima.