DJEČAK KOJI JE VOLIO ŠKOLSKU TORBU

Negdje, u šatoru svijeta, izvan njegova krova,

nalazio se on, poguren i taman.

Crvena odjeća stajaše mu preširoko, upalni obrazi preusko.

Vidjela sam ga iza ostale djece, ostalih pozvanih po imenu, stranih prezimena,

kažu - još stranijih ljudi.

Nije se nametao, ali silno je želio reći nešto tom mikrofonu,

tom konopu za svijet, zategnutu sponu koja vodi u

carstvo medija, široka prostranstva opterećenih duša koja nisu on.

Djeca su vidjela lijepo ošišanog čovjeka,

s lijepim predmetima umetnutima u obične crne i bijele linije.

Netko mu je rekao da se odjene što jednostavnije i običnije.

Savjet je glasio da ide tamo gdje glasa nema, u pustinju bez krova,

pustinju sa šatorima, pustinju bez instagrama i viđenih fotoaparata,

neka se uklopi u okolinu.

Neka ne ističe sebe.

Dolazi tamo gdje su svi bez sebe.

On je, zapravo, stranac.

A opet, s tim ispeglanim linijama, tim crnobijelim crtama

i cipelama koje je netko brižno spremio za njega,

jedino su njegove oči svjedočile tugu ispred mikrofona.

Sve ostalo tumačilo je udaljenost, jedan novi svijet,

novi skriveni šator izobilja.

Pitao ih je – a što vam nedostaje.

Dječak je želio odgovoriti, ali netko ga je odgurnuo,

netko jači i krupniji, prilagođeniji i stameniji.

Odgovarali su kako su ih mikrofoni i kamere nalazili,

jedna je čak odgovorila i dva puta,

svoj toj opremi, svim tim ljudima, oni su bili isto.

Jedan široki snop tuge i uski prorez zaboravljenog svjetla.

Jedna suza na društvenim mrežama i mnoštvo obveza tijekom montiranja videouratka.

Ipak, dječaku se san obistinio!

Došao je i on na red, ali nije bio zadovoljan izvedbom.

Jako je tiho rekao da mu nedostaje školska torba.

Mikrofon mu je još stajao pored lica, nespreman otići jer ga nije čuo.

Kako će ga sada svi sažalijevati kada znaju što nije rekao? Čuli su tišinu i nekoliko slova.

Ponovio je još jednom i slabašno se nasmiješio. Nedostaje mu školska torba.

Svima je nedostajala škola, ona grozota između praznika koji oni s krovovima

ne vole ni u raznim oblicima ni sadržajima. Nije znao što će reći

pa je rekao nešto slično kao i ostali, svi isti poput njega, različiti u njemu.

Kada je čovjek s mikrofonom i kamerom otišao, shvatio je

kako mu stvarno nedostaje ta školska torba.

Koliko bi kilograma težila jedna školska torba

izbjeglice i ratnog djeteta?

Računao je u glavi i shvatio da taj teret ne bi mogao nositi.

Leđa će mu se iskriviti i svi će ga ponekad sažaljivo,

ali ponajviše čudno promatrati.

Njegova savinuta leđa bit će nešto uobičajeno i naviknuto,

i toga se toliko grozio i bojao.

Dršćući uz pucnjave ljudi koje nije poznavao,

stiskajući se uz tijela onih koje je mislio da poznaje,

pitao se gdje je sada ona snimka o tome što im nedostaje.

I onda mu je nešto jako budalasto

upalo u školsku torbu gdje je čuvao misli – možda ih netko

ako vidi tu snimku,

spasi iz šatora i odvede kući!

Možda prestane ova pucnjava,

ovaj rat, ovo vrijeme bez škole,

možda se konačno vrati kući,

možda se svi pomire i on tada

postane dom

u kojem će držati i nositi

svoju školsku torbu

kojoj se sve slabije

čak i u mnoštvu suza

sjećao boja i oblika.

Oni su netko tko pleše između ruševina

Postajali su sve tiši, a opet -

hirovitiji i silniji,

ti plesni koraci

u nečijim razrušenim zgradama.

U tom kolopletu busenja i kamenja,

nedostatka života i početka kraja

sve se orilo pjesmom i plesom, nikad priznata umjetnika i nikad poznate umjetnice,

sve je stalo i vikalo, nadvikivalo i bodrilo, i kada bi se sunce

pomaknulo u točno određenu točku podizanja,

(jer je uvijek nekako žućkasto i slabo izlazilo

a prebrzo i prenarančasto silazilo)

u vihoru razrušenih betonskih cigli i prašine od oživljenih granata mogli ste vidjeti njih.

Oni su djeca, djeca koja su plesala tim naučenim pokretima, ponosna što stoje,

još ponosnija što se mogu kretati, mogu prkositi tom slabom suncu

što tako rijetko bude toplo, tako rijetko iznad njihovih glava,

podižu prašinu, dižu svoje ruke

baš kao i njihove vršnjakinje i njihovi vršnjaci u raljama skupih šoping centara, podija i studija,

evo, i oni to mogu, evo ih prema gore i prema dolje, iščekuju pljesak

dulji od neprekinute hladnoće na koju su naviknuli, dulji od osuđenih smrti

koju su im namijenili drugi, njima nepoznati i posve nepriznati.

Plesali su cijelo popodne, sa suncem i bez njega,

a kamenja su i dalje padala, planine zaštite rušile su se poput iskidanih karata,

sve je utihnulo i umuklo, čak i cipele koje više nikada neće hodati,

čak i vezice u čijoj je prašini zamro posljednji vrisak,

i zgrade su još dočekivale jeku i ciku, još su plesale uzvicima i povicima,

kao da su čekale bose noge na još jedan posljednji okret,

kao da nisu znali kako im sunce nosi ritam

još jedne ruševine

i još jedne tišine.

Rugali su se

Rugali su se

njihovim cipelama, poderanim čarapama,

svemu što nemaju, ničemu što imaju

taj prst i taj smijeh – to su dočeci druge djece

sve dok zvono ne započne život

i dok ga svojim udarcima ne ugasi

nisu imali riječi u bilježnici,

nisu imali slova – bijahu tijesna za sve olovke svijeta,

željeli su nove tenisice, ali njihove noge bile su noge drugog svijeta

onoga gdje svijeta nema

želio je školsku torbu,

dječak u torbama nekih drugih dječaka

gdje su se svirali instrumenti,

gdje su se pravile torte,

gdje je život bio izbor

svih zanimanja u pretrpanim torbama

i sve su knjige bile slova

budućih liječnika,

vodoinstalatera,

youtubera i slavljenika

i svaka je škola bila otvorena

za svako dijete

s praznom ili punom školskom torbom

njegovo ime bit će u njihovim knjigama

ali nikada kao ime, još manje kao prezime

on je samo jedan od brojnih

koji je želio školsku torbu

iako je nikada nije nosio

i svi će oni biti samo narod

označen crnim slovima i crvenim naslovima

u tim slovima nečije povijesti

jednog dječaka koji je nosio školsku torbu

on neće pročitati crvena i crna slova

kako bi saznao nedovoljan opis

krvave ljubavi svih onih s imenima i prezimenima

čiji su domovi izbjeglički kampovi,

čija je koža nepravedno prezrena

njegovo ime bit će u njihovim knjigama,

ali nikada kao dijete, još manje kao čovjek

i neće znati boju njegove školske torbe,

neće znati koliko je dozivao tatu u hladnim noćima

iako je znao da je tata negdje u brdima

ostavljen i mrtav

neće znati koliko je volio majku kada ga je grdila

iako je znao da je on duša njezine duše

i njegova braća i njegove sestre

vole se igrati svih onih igara

kakvima se igraju i druga djeca

a nijedna povijesna knjiga

nije dovoljna kako bi to prikazala

niti je velika kako bi pokazala

svaku njegovu suzu, posramljeno sunce,

svaku ranu i zatomljenu glad

još je manje znala kako je svako jutro

dočekivao bubnjanje sunca

u zimskim, bijelim noćima

i sanjario o svojoj školskoj torbi

koja pada pod težinom

svih oni torbi koje su drugima dosadile nositi