3. ZAVIST

Dječak je svakog dana iz prikrajka promatrao sve ljude koje nije volio. Izgledali su sretno, voljeno, drukčije. Kako su oni više cvali, tako je on sve više venuo. Izgubio je svaku nadu da će pronaći put do njihovih srca ili pogleda. Ipak, nešto mu je govorilo da ne smije prekinuti Potragu. Želio se obratiti Učitelju.

Vidio ga je kako sjedi na klupi u odijelu od tvida iako je vani bilo jako vruće. Pušio je lulu i izgledao poput zalutalog intelektualca iz prošlog stoljeća. Kada mu se Dječak približio, mirisao je na cimet i pačuli. Neko vrijeme proveli su u tišini, a Dječak je iznervirano ustao pa ponovno sjeo, a zatim je bijesno počeo bacati kamenje u mirno jezero. Nije znao koliko ih je dugo bacao, ali osjetio je nečiju prisutnost iza sebe. Oblaci su počeli skupljati svoju lepezu sivila i sve je prijetilo novom kišom. Kada se osvrnuo oko sebe, nije ugledao nijedno poznato lice. Mogao je zamisliti sebe u nekom drugom životu, na toplom i sigurnom mjestu, pokraj nekog bogato urešenog kamina i nečijeg nasmiješenog lica. Samo pusti snovi... Dječak se osjećao kao da nema nikoga.

Poželio je da se može okrenuti i Učitelju baciti jedan kamen u lice. Da mu barem može smrskati one naočale i podariti mu čarobni štapić koji će riješiti sve njegove probleme.

,,Uznemiravaš vodu'', Učitelj mu je blago rekao. Buljio je u jezero kao da se nada da će neko groteskno čudovište izletjeti iz njegove poprilično plitke nutrine.

,,Baš me briga.''

Nastavio je s bacanjem. Vani je mrak već zauzeo poziciju; starinske svjetiljke obasjale su sve sumorniji i pustiji puteljak u parku. Prolaznici su potiho razgovarali jedni s drugima kao da se boje da će probuditi uspavanu zimsku ljepoticu u dvorima mraza.

,,Misliš li da kamenjem možeš uništiti svaki odraz u tom jezeru, Dječače?''

Učitelj mu se sada jasnije obratio.

,,Molim?''

,,Znaš li priču o djevojčici i njezinom jezeru?''

,,Ne znam.''

Sjeo je pokraj jezera. Učitelj se gipkim korakom približio jezeru. Obojica su promatrala polagano namreškane dubine.

,,Jedna je djevojčica u istom ovom parku svaki dan promatrala kako jezero lijepo odražava sve njezine radnje. Pjevala je, plesala, ludovala i bacala kamenje u mirnu vodu. Jednog dana zamijetila je nešto neobično - vidjela je i druge odraze u vodi. Mislila je da je njezin odraz jedinstven i da jedino ona posjeduje jezero. Počela ga je obilaziti bivajući sve ljućom. Njezin bijes i gnjev doveli su do toga da je uzimala kamenje i uništavala svačiji odraz u vodi, jedan po jedan. Međutim, u isti mah pojavljivali su se i drugi odrazi, a ona je još žešće uništavala i bacala kamenja njihove refleksije u pomućeno stanje. Na kraju se umorila i shvatila da joj ništa ne preostaje nego da gleda svoj vlastiti odraz. Tuđe je možda i uništila, a možda i nije. Ipak su to bili samo odrazi. Neke neodređene refleksije. Kad je pogledala u jezero, vidjela je staricu zlokobnog i ogorčenog pogleda, toliko neprihvatljivog od onog prijašnjeg. Djevojčica se toliko posvetila uništavanju tuđih odraza da je zaboravila na svoj vlastiti. To ju je koštalo godina, zabave i života.''

,,Što je bilo s djevojčicom?'' Usporedno s pitanjem, jato lastavica izdignulo se iz ogoljelih krošnji. Učitelj ih je pozdravio pogledom. Ponovno se okrenuo prema Dječaku i sjeo na vlažnu, brižno njegovanu travu.

,,Djevojčica je postala starica. Zanemarila je sve ono što je mogla postati kako bi mrzila sve ono što su postajali drugi. Nije samo njezin izgled postajao stariji, već i njezina usahnula, isušena duša. Nije se mogla veseliti jezeru kada je shvatila da jezero mora dijeliti s drugim ljudima. Pokušavala je proniknuti u tuđe odraze, dok je njezin, nedodirljiv i nimalo uzburkan, kopnio bez ijednog bačenog kamena ili izazvanog vala. Reci mi, Dječače, misliš li da tvoje kamenje može pokrenuti ili uništavati? I što na kraju vidimo u jezeru - sebe ili samo odraze?''

,,I jedno i drugo... I jedno i drugo.''

,,Ne vrijedi miran i savršen odraz ako je čovjekova duša mrtva poput pepela. Moraš ga znati uzburkati, s vremena na vrijeme, i slijediti drukčije lice koje ti je u njemu dano. Ako ga bacaš u svim smjerovima s ciljem da tvoje lice postane isto kao lice tisuću drugih, ono može postati ruševina propuštenih prilika i minulih kapljica kiše.''

,,Ne mogu prestati misliti na to kako želim da propadnu. Kako bih volio da sam bolji od svih njih!''

,,Vidiš, došli smo i do toga. Nikada ne sudi nečiju sreću jer nisi ni sudac ni srećonoša. Mi vidimo u odrazu svoj život, ali drugi ga mogu posve drukčije protumačiti. Netko stoji iznad tvoga i divi se količini sreće. Ljudi su, baš poput odraza, varljivi i nesigurni. Misle da promjena dolazi sama od sebe i da je čitavo jezero podređeno njihovu odrazu. Onda nauče, nekada prekasno, da jezero tu stoji i s njima i bez njih. Ako ga oni ne uzburkaju, neka se ne ljute na druge koji to žele. Ako ga oni ne smire, neka ne proklinju one koji to mogu.''

,,Što sad? Moram gađati sam sebe u jezeru?''

Učitelj se već podignuo. Bio je na odlasku. Za kraj je posegnuo za kamenom i bacio ga u daljinu. Dječak se začudio kada mu je jedna kapljica kiše sletjela na rame. Nije bio siguran, možda je doletjela i iz jezera. Ostao je sam, s toliko pitanja u njegovoj Potrazi da je počeo sumnjati u dobitak bilo kakvih odgovora.

Učitelj je otišao, a jezero se smirilo, kao da nikakav kamen nikada nije niti bačen. Zaista, pomisli Dječak - ono se neće uzburkati ako ja ne bacim kamen, a neće se ni smiriti ako ne prestanem... Možda je jezero u meni više nego što sam ja u ovom jezeru.

S tim mislima baci kamen i ne osvrnuvši se - odluta sam u noć.