2. USPJEH

Jednoga dana Dječak se odlučio promijeniti i promatrati ljude kako bi se uklopio u njihovu svakodnevicu i stvorio vlastitu. Ponekad se osjećao kao uhoda, ponekad kao čudak, a ponekad kao jedan neshvaćeni dječak, baš poput tisuće neshvaćene djece i odraslih koje bi vidio na ulici. To se pretvorilo u dane i tjedne. Mjesece. Čitavu godinu. On je prolazio pokraj svih uzdignute glave, ali nakon nekog vremena spustio bi glavu, a oni su prolazili pokraj njega s istim oblicima na licu, s istim beživotnim zjenicama i naučenim kretnjama. Naučio je kako su ljudi promatrali jedni druge i kako su promatrali sebe - kao komad neke jeftine, čokoladne torte iz slastičarnice.

Jesu li oni zaista sretni? Uspješni? Dječaku se sve zgadilo. Što to oni imaju, a da njemu neprestano izmiče?

Jednostavno su bolji od njega. Morao se suočiti s onim neizbježnim. Što je on to učinio u životu? Skoro ništa! Bio je obično ljudsko biće, bez imalo kontrole nad svojim kukavnim životom. Kada je bio manji, volio je lijepiti sličice iz Životinjskog Carstva i fanatično ih crtati sve do kasnih sati.

Sjećao se da je lav kralj životinja, bijela psina knez mora i orao car visina. Kada bi ga upitali za bilo koju životinju, on je želio biti najbolja od njih. Malodušan i u očaju, nazvao je Učitelja. Učitelj je bio poznat po tome što se ne javlja odmah na pozive, nego tek nakon desetog ili tridesetog puta, a većina ih odustane nakon petog bezuspješnog pokušaja. Ali ne i Dječak. Neprekidno je zvao Učitelja sve dok nije čuo njegov melankolični i opori glas.

,,Izvolite?''

,,Učitelju, vidio sam ih.''

,,Ne razumijem. Koga si vidio, kada? Kako da ti ja pomognem, Dječače?''

Dječak je oklijevao. Onda je samo prokljuvilo iz njega, poput dugo zadržavane bujice u koritu.

,,Mrzim ih! Sigurno su bolji od mene! Nemam nikakve šanse, nikakve, oni su imali sve! Nikakve!'' nervozno je ustvrdio hodajući prostorijom.

,,Ono što mi ti pokušavaš reći cijelo vrijeme - mrziš nekoga za koga smatraš da je bolji od tebe? Ili mrziš sve za koje smatraš da su bolji?''

,,Lako je! Što mislite zašto? Da je život Životinjsko Carstvo, oko mene bi postojali lavovi, morski psi i orlovi! Stvoreni za vladare. Stvoreni sami za sebe. Stvoreni za nešto veće. A ja? Ja nemam ništa.'' ogorčeno je zaključio.

Nekoliko sekundi mislio je da je Učitelj prekinuo razgovor jer je liniju dohvatila tišina, a onda je najednom progovorio:

,,Reci mi, može li lav živjeti u moru ili na visinama?''

,,Ne.''

,,Može li morski pas preživjeti na kopnu ili letjeti?''

,,Ne može.''

,,Može li orao biti prikovan za zemlju ili plivati?''

,,Mislim da ne.''

,,Točno. Ako morski pas poželi živjeti na kopnu, on će iscrpiti sve svoje snage i potratiti život. Ako orla zatočiš u dubinu, on gubi dragocjene sekunde i umire. Ako lava vineš u visine, on će propasti u bezdan. Ako ćeš se uspoređivati sa životinjama, shvati da nitko ne može ispuniti sve uvjete za nagradu najboljeg i najjačeg. Svatko ima mane i slabosti. Jedina životinja koju moraš promatrati jest zmija, i to zbog njezine prilagodljivosti. A upravo je ona najomraženija ljudskom biću, možda zbog toga što mu je najviše slična.''

,,Oprostite mi, ali ne želim se uspoređivati sa zmijom.''

,,Gmiže po neravnim pustinjama, penje se po nepreglednim krošnjama i pliva po morskim pučinama. Gdje god ih staviš, one pronađu izlaz jer su navikle na sve uvjete. One su istinske vladarice, ali ne drugih životinja, već svojih nagona. Svojih pogleda. Svojih promatranja. Ne postoji hladnokrvnija ili prilagodljivija vrsta od reptilske.''

Dječak je počeo jadikovati. Sve što mu je Učitelj govorio zvučalo mu je nepovezano i nedohvatljivo.

,,Sada želite da budem zmija? Pa, barem imate pravo. Svi su oni zmije. Velike zmije. Da sam barem ja još veća!''

,,Ograničen si poput njih, Dječače. Prezireš sebe koliko prezireš zmije. Nije ograničenost ako sanjaš više, nego kada sanjaš veće. Kada ti spomenem riječ više, tu nema glamura, pompe, pljeskanja ni uspjeha. Više je potraga za endemom sreće. Ti sanjaš o većem, što bi značilo da je tvoja borba već dovršena jer si nadmašio druge. Ti si se možda popeo ili si sišao u dubine ili trčiš brže od drugih. Ali, postići više značilo bi da se borba nastavlja kako bi pokušao nadmašiti samoga sebe. Da gmižeš kako bi zaista ugledao sebe i tako istinski ugledao i druge. Najteža je ona borba koju vodimo sami sa sobom. Ona se neprestano obnavlja u krugu života, kako bi nam dokazala da je neophodna za ključ sreće koji leži u razumijevanju samih sebe. Bez tog saznanja, sve brave su nam zaključane.''

,,Učitelju, čemu da se veselim ako nisam uspio? Ne želim biti prašina u tuđim očima!''

,,Onda prestani biti u svojim. Što znači uspjeti? Nešto veće? Uspjeh je ne biti dotaknut uspjehom onih koji misle da su nešto veće. Uspjeh je uspjeti sam u sebi i sam po sebi. Da, viši si od ostalih kada shvatiš koliko puziš. Dječače, sada poklopi slušalicu i pogledaj četiri zida oko sebe. Posve si sam. Jesi li uspio? Reći ćeš da nisi. Za trideset godina ćeš ponovno poklopiti slušalicu nakon razgovora. Ponovno ćeš pogledati četiri zida oko sebe, sam u tišini svoje sobe. Upitaj sebe o veličini i koliko je mjeriš, čime je mjeriš i po kome je mjeriš. Kakav bude tvoj odgovor, takav će biti i tvoj uspjeh.''

Začuo se zvuk prekidanja slušalice i glasna tišina. Dječak je pokušavao ne zaplakati.

Nije uspio.