BILBO I NJEGOV ŽIR

Volim čitati Tolkienove knjige još od osnovne škole, a volim i gledati filmove Petera Jacksona. Kada biste me inače pitali što mi je draže, moj bi odgovor uvijek prevladao na stranu knjige, ali u ovom slučaju, filmovi su ono što me je razoružalo i što mi je dosta draže. Prvenstveno trilogija Gospodara prstenova, ali ni trilogija Hobita nije toliko loša i postoje neke scene koje me neodoljivo podsjećaju na onu koja je snimljena ranije, bez obzira što su se događaji u Hobitu kronološki ranije zbili od onih u Gospodaru prstenova.

Nikada mi svijet Međuzemlja nije bio toliko drag zbog onih epskih bitki i velikih djela, zavoljela sam svijet Međuzemlja zbog onih dijaloga, razgovora i promišljanja o životu. Naravno, najdraži su mi hobiti i njihova jednostavna filozofija, ona vrsta koja te uvijek oduševi iako se vjerojatno u nekim osnovama ne bi složio s njom. Svaka scena i ona nevjerojatna Shire glazba izazove more emocija. Gospodar prstenova obiluje takvim scenama, ali moj će odabir, jedan od mnogih, trenutno pasti na jednoj sceni iz Hobita.

Riječ je o sceni između Bilba Bagginsa, hobita koji se nalazi u avanturi života, i njegova suputnika Thorina, hrabrog i neustrašivog ratnika i patuljka koji traži svoj dom. Patuljci i hobit odlaze na svoje putovanje i upoznajemo se s njihovim putešestvijama, ali meni je uvijek zanimljivije ono između, one kratke i duboke razmjene misli koje me okrenu prema ovim filmovima. Thorin i ostatak družine, patuljci, ljudi i sve znane i neznane vrste bića na planetu, žele zlato i dragulje.

Thorin, iako častan i dobar, postaje pohlepan i zabljesne ga opsesija za Najdraguljom, najvrjednijom stvarčicom koju je Bilbo pronašao za njega ispod opasnog zmaja. Uporan je u svojim nastojanjima da ga pronađe i nepovjerljiv je prema Bilbu.

U jednom trenutku kamera je uperena prema Bilbu koji nešto drži u rukama i to očarano promatra. Thorin, fiktivni lik, kao i većina likova, jedino na što mogu pomisliti jest nešto sjajno, veliko i ogromno, poput drevnog dragulja ili kakvog vrijednog zlata. Kada Thorin nasrne na Bilba očekujući blještavilo u njegovim rukama, iznenadi se kada vidi da Bilbo tako zaljubljeno gleda u jedan - žir.

Običan, smeđi žir, poput milijuna drugih žireva.

Bilbo objašnjava kako je uzeo taj žir iz jednog vrta tijekom njihova putovanja i kako ga nosi kući. Tamo će ga posaditi u svom vrtu i gledati kako raste i to će ga uvijek podsjećati na sve njih. Jednostavnost i magija u njegovim riječima obmanule su Thorina koji na početku to smatra beznačajnim i ne baš vrijednim spomena, ali kako se razvija njihova scena, njegova maska polako popušta i on je impresioniran Bilbom, kao da mu se nešto davno zaboravljeno počelo vraćati u pohlepom nagrizen um.

Hobitu Bilbu dom nisu zlatne riznice, ogromne dvorane ili broj nepreglednih jela, već priroda oko njegova skromnog doma, čitanje u naslonjaču i jedan žir, žir poput tisuću drugih. Osjećaj i strpljenje, kao i mnoštvo ljubavi i brige.

Dok dragulj oduzima Thorinu ljudskost i čini ga običnim i bez sjaja, Bilbova mogućnost da u jednom žiru vidi toliko ljubavi, magije i sjaja čini ga neobično bogatim i uspješnim čovjekom. On je smiren, hrabar i dostojanstven, a neki kažu da je prikaz hobita jedan od Tolkienovih načina da prikaže neznane i anonimne junake 1. svjetskog rata, običan narod sa sela i seoskih gudura i vriština koji nisu imali izbora nego krenuti u borbu za tuđim prstenovima, draguljima, ali i u borbu za obranu vlastitog života i doma. Ne znam je li to istina jer Tolkien navodno nije volio alegorije, ali svako je djelo podložno interpretaciji, a meni se ova interpretacija poprilično sviđa.

Mislim da je ta scena objedinila smisao ne samo ovog filma, nego nečega puno većega. Sposobnost skrbi za jedan žir, za ono što polako raste i nadrasta sve ostalo, nešto je najvažnije što može postojati, kao i ono preko čega se najlakše gazi i ne posvećuje pozornost i ne daje brižnost.

Toliko ima ljudi na ovom svijetu, zamislimo da svatko ima svoj neki žir u rukama i da nauči saditi svoja dobra djela, kao i da nauči promatrati ostale žireve i više ih cijeniti od svega drugoga na ovome svijetu. Vjerujem da bi, uz druge aktivnosti, to bilo nešto što bi donijelo puno više sreće na ovom svijetu, topline i dinamike koja povezuje sve nas, jer žir je uvijek tu, vidjeli mi njega ili ne. Veličanstven i čaroban kakav jest, baš kao i neki ljudi, lako ga je previdjeti, ali kada jednom upoznamo njihovu ljepotu, nikada im se ne prestanemo diviti i naša je ljubav, koliko god teško bilo, probuđena i uvijek koncentrična.

Hobit nam je poručio (ili Peter Jackson u suradnji s mrtvim Tolkienom?) - dragulj je težak i može ti donijeti komfor i sve što želiš, ali pravu težinu otkrit ćeš jedino kada spoznaš lakoću življenja, skrivenu u jednom jedinom žiru. Tko to nije shvatio, bojim se da nikada nije pogledao ove filmove ili pročitao ove knjige.