1. POVRŠINA

Jednom davno postojao je jedan Dječak. Jednog sunčanog dana, onog dana kada bajke obično započnu svoje putovanje, Dječak je odlučio nešto promijeniti. Nije mu više bilo do posvete drugima, sada je želio posvetu sebi koju može dobiti jedino ako upozna ono što mu je bilo najstrašnije - sam sebe. Žarko se želio osloboditi okova stisnutih na njegovim plećima, svega onoga što mu je donio strašni odraz na drugoj strani zrcala. Pa je tako počeo s površinom. Površina je beznačajna svrha ljudskog postojanja, stavljena u obliku lica i tijela, onaj završni sloj nečijeg identiteta kojeg možemo zagrebati jedino po imenu i određenim razlikama od drugog ljudskog bića. Dječak je bio jedinstven, kao i svako drugo biće na ovom planetu, ali jedino što je mogao vidjeti u  reflektoru nesreće bila je zamršena kosa. Sive, nepomućene oči. Tanke, ratoborne usne. Mršavo tijelo, bez odlika ratnika ili junaka. Poželio je promijeniti ono što je najviše mrzio - a to je bilo skoro sve. Zapravo, mrzio je sam sebe.

Zato je krenuo u Potragu.

Potraga je ritual koji je morao proći ako želi pronaći mir i sreću. Znao je to u svome srcu. Morao je proći najveću patnju kako bi dobio zrno sreće. Nitko mu nije mogao objasniti kako dobiti sreću pa je sam odlučio potražiti ono za čim je žudio. Škola u koju je išao bila je ispunjena kricima djece, šarenim igralištem i pripremom za stvarni svijet iza bezbojnih rešetaka. Često bi znao promatrati tu ogradu, kao granicu koja dijeli ono što poznaje i ono što ga čeka kada odbaci poznato. Trebao je nekoga tko će ga voditi u njegovoj Potrazi.

Tog dana u školi zadirkivali su ga zbog njegova lica. Rekli su mu da je bubuljičav i ružan. Potukao se s drugim učenicima dok su ih drugi snimali. Dječak je želio uništiti sve one koji su mu se rugali - ali osim bubuljica, njegovo lice sada su resile i krvave, modroplave mrlje od bjesomučnih udaraca od onih koji su naviknuli udarati slabije.

Tada je ugledao Učitelja. Razdvojio ih je. Došli su i ostali učitelji. Zbog ovoga će sigurno nagrabusiti, pomislio je. Tada mu je nešto sinulo, nenadano, ali očekivano. Znao je da će ga Učitelj saslušati.

,,Učitelju!" Glas mu je bio slabašan, sipljiv i nimalo siguran. Učitelj se okrenuo, kao da ga je čekao. Dječak je potrčao. Za nekoliko minuta našao se u uredu koji je mirisao na mahagonij i dim cigareta... Nešto što je pratilo Učitelja kuda god on pošao. Dobro prihvatljivi znak raspoznavanja.

,,Dječače. I mislio sam da ćemo ovako započeti naš razgovor. Što te muči?''

,,Što ne muči?! Najviše ovo!''

Dječak je ljutito pokazao na splet novijih prištića i na zabrazdane ožiljke starijih primjeraka u šumi masnica i ogrebotina.

,,Dođi. Želim ti nešto pokazati.''

U kutu prostorije nalazilo se poveliko zrcalo. Bez ikakvih ukrasa ili uljepšavanja, pokazalo je istinu.

,,Hvala vam, Učitelju, ali dovoljno gledam sam sebe. Niste mi pokazali ništa novo.''

,,Možda gledaš, ali ne vidiš. Nisi prvi ni posljednji. Vidiš crvenilo i gnoj po svojemu licu. Ja vidim razočarane, napola bezizražajne oči, očajne za rukom prijateljstva. Vidiš vrećastu odjeću i pogurene korake umanjene vlastitom slabašnom težinom. Ja vidim vapaj za uspravnijim hodom i težim glasom. Zašto si nezadovoljan? Zašto su svi nezadovoljni? Jer su ti rekli što se naziva lijepim, a što se naziva ružnim. Oko toga se vrti čitav tvoj svijet jer je to jedino što poznaješ, ali tvoja prava ljepota nije tamo gdje te oni smještaju, već u dubokim zakucima tvoje duše. Koju odbijaš upoznati. Koju odbijaš prihvatiti. Dokle god ne želiš prihvatiti ono što vidiš, nikada nećeš pronaći mir u onome što gledaš. Oni koji vide samo ljepotu ne znaju da njena prava vrijednost dolazi iznutra.''

Dječak je frknuo nosom. Zavladala je nesnosna tišina.

,,Učitelju... Lako je reći. Svi mi se rugaju!''

,,Sve što prihvatiš odrazi se na tebe, baš poput ovog zrcala. Zrcalo stvarnosti pružit će ti jednu sliku, a na tebi je kako ćeš je obojati. Dječače. Imaš smeđu kosu, imaš akne na licu, imaš ožiljke i imaš mršavo, ispijeno tijelo. Možda se promijeniš, a možda i ne. Sada ne možeš promijeniti ono što trenutno vidiš. To žarko želiš - ali ne zbog sebe, nego zbog slike kakvu drugi o tebi stvaraju. Drugim riječima - ako budeš imao drukčiju kosu i drukčije lice, bit ćeš zadovoljan, ali opet nećeš biti sretan.''

,,Hoću! Bio bih sretan!''

,,Zaista? Kada se stvore bolni krateri unutar tebe, nikakve vanjske promjene neće ih moći ukloniti. Da izgledaš drukčije, i ti bi bio s vojskom ispred škole i zafrkavao sve one koji ne izgledaju poput tebe. Reci mi... Koliko bi te to usrećilo?''

,,Usrećilo bi me da nisam ovoliko ružan.''

,,Usrećilo bi te jer to usrećuje druge. Možeš se promijeniti, danas je to barem moguće. Ali ako za sebe prihvatiš činjenicu da si ružan, onda ćeš biti ružan. Čak i kada budeš lijep. Samo onda imam pitanje za tebe, Dječače... Zašto te to toliko mori?''

,,Pa... Nitko ne želi biti ružan. Čak i ako ja sam sebi ne kažem da sam ružan, drugi će i dalje govoriti i misliti da sam ružan.''

,,Istina. Ne možeš promijeniti druge. To jedino oni mogu. Ali možeš promijeniti način na koji vidiš sebe. Doktrine današnjeg svijeta napućenih usnica i izdignutih mišića ne moraju diktirati tvoj odraz. Mnoga gospoda i mnoge dame pokušavaju zategnuti svoje tijelo i lice, sakrivajući ga od godina kroz izravnane bore, kako bi jače zasjali pred očima svijeta dok gube svoje vlastite. Pravi problem nastaje kada se vide u zrcalu - ne možeš vratiti mladost niti prizvati zaostalo vrijeme. Ako to neprestano pokušavaš, tvoj um ostaje smežuran, star i malen, dementan i sklon zaboravu. Prava inovativnost bila bi da budeš nevidljiva zvijezda iznad dometa gledatelja, nešto što se ne stigne objasniti prošlošću jer baca sjaj daleko u budućnost. Lice stari, ali um mora ostati mlad. Dok je um mlad, staro lice biva ukras godina. Samo s njegovim mlađim izdanjem možemo vidjeti čitav raspon ljepote našeg svijeta i čovjeka – one glavne bore koja nas čini čovječnima, one misli koja nas čini besmrtnima. Obrnut redoslijed izaziva nezadovoljstvo u danima na kojima moramo zatvoriti knjigu. Ljepota uma uvijek može ostati mlada, ali ljepoti lica suđena je prolaznost.''

Dječak je pozorno slušao Učitelja. Tada se nečega dosjetio.

,,Mogu li izmisliti plastičnu kirurgiju za veći raspon mozga?''

Učitelj mu odgovori: ,,Ne možeš. Barem zasada. Kakva nesreća - nekima bi to doista trebalo. A još veća nesreća bi se nalazila u tome što bi malo tko to doista želio.''

Dječak se slomio. Suza mu se ponovno pronašla na obrazu. Poželio je da je sakrije i da nikada nije došao po savjet. Učitelja je uvijek poštovao i nije želio da ga vidi kako plače. Ali, nije se mogao suzdržati. Silno je želio biti netko drugi. Izgledati poput nekoga drugoga.

,,Nitko me nikada neće pogledati ovakvoga!'' Zajecao je. Trebao mu je poticaj. Učiteljeve čvrste oči nisu ga hrabrile.

,,Zašto i bi ako toliko gledaš sebe?''

S tim riječima Učitelj ga je poslao van jednim jednostavnim pokretom ruke.