PREKIDI - IZ SRCA POVRIJEĐENIH OSOBA

Prije pet godina jedna od mojih prijateljica iskusila je izrazito bolan prekid. Varanje, laž, udaljavanje. On je bio daleko, ali boljelo je blizu, iznenadno, izdano i šokantno. Nenadano i povrijeđeno. Tada mi je na um sinula jedna ideja, ideja koja se oblikovala nakon godina prepunih slomljenih srca i drukčijih života ljudi oko mene, i svi oni imali su zajedničku karakteristiku – izvana su djelovali snažno i hladno, glasno i veselo, ali njihove oči otkrivale su drugu stranu priče koju je pričao netko drugi dok su je oni skrivali. Zato sam odlučila razgovarati s ljudima koji su doživjeli i preživjeli jedan ili više prekida koji su im promijenili život – željela sam zapisati njihova iskustva i usporediti ih s ostalima koji su imali slične ili posve drukčije situacije (kao što Tolstoj kaže da je svaka obitelj nesretna na svoj način, tako je i svaki završetak odnosa nesretan na svoj) te pokazati kako smo ipak svi mi jaki poput stijene kada nas se promatra izvana, a vrelo osjećaja kada se zagrebe iznutra. Takva je solidarnost, u vremenima socijalne distance i usmjerivanja na sebe, prijeko potrebna.

Krenula sam s iskrenošću – tražila sam ispitanike i ispitanice koji su bili spremni ogoljeti sebe kako bi zorno dočarala njihove stadije patnje nakon prekida bilo kakvog ljubavnog odnosa. Kada bi pristali, odmah bih krenula s najtežim pitanjem - opisati najteže prekide. Bilo mi je važno ne osuđivati ispitanike i ispitanice i pažljivo ih saslušati, bez obzira jesu li povrijedili ili bili povrijeđeni (ponekad je oboje bilo u igri).

Prvo su mi pomogle bliske osobe, a nakon toga sam se javila u jednu grupu sa sličnim upitom i javio mi se iznenađujući broj ljudi. Uvijek je lakše obavljati emotivne razgovore uživo, ali i virtualnim putem osjetila sam kako su neki spremni podijeliti ono što dugo drže u sebi. Naravno, ne mogu garantirati da je sve zapisano istina i posve iskreno jer sam zapisivala nečiju stranu priče bez one druge, a to je uvijek subjektivno. Neki bliski prijatelji, koje posve razumijem, nisu htjeli sudjelovati jer su im rane i dalje bile previše duboke. U razgovorima uživo rijetko tko bi zaplakao, ali osjetila se tuga iz svake njihove riječi, ali ne mogu procijeniti radi li se o suzdržavanju ili o nostalgiji. Bilo je i jednoga i drugoga. U virtualnim razgovorima nisam ni trebala postavljati brojna pitanja, odgovori su stizali vrlo brzo, bijesno otipkani ili pak razočarano nagomilani.

Mnogi su pričali kako je prva reakcija na prekid bila bila šok i nevjerica, iako su neki znali da im je veza pred raspadom. Završetak jedne navike, pa čak i one loše, brojnima je ostavio prostor za težinu emocija koje slijede poslije. Bijes i gnjev vrlo su se često ispreplitali s osjećajem razočarenja i izdaje, one vrste emocionalnog tupila koji nastupi nakon temperamentnog žara s primjesom očaja u dugim, vrlo dugim noćima. Svi moji ispitanici (osim dvoje) nakon nekog vremena nisu krivili drugu osobu, nego isključivo sebe, najčešće jer su bili ili bile ''budale'' jer je bilo toliko znakova koje su odlučili svjesno ignorirati. Znali su kako čine nešto pogrešno, ali ih je ljubav ili održavanje navike pritisnulo u smjeru ''naprijed'', a ne prema znaku ''stop''. Također, većina je znala da nešto nije u redu tijekom njihove veze ili su osjećali završetak prije službenog završetka, ali čekali su konačno priznanje drugoj osobi, kao i samima sebi, da je zaista gotovo. To je bilo najgore, sudeći prema njihovim odgovorima – kao i u vezi, tako i poslije nje – priznati poraz i završiti nešto što je možda već i prije bilo završeno.

Dosta njih i dalje se nadalo pozivu, poruci, iskri koja jamči kako još nije gotovo i nečemu što će ih spasiti, deus ex machina u trenucima usamljenosti bez onoga tko im je zaista potreban, zato sebi nisu mogli, nisu htjeli i nisu željeli priznati kako moraju ići dalje jer je jedan dio njihova života, života s tom osobom, zauvijek izgubljen. Nekima su trebali mjeseci, nekima godine. Najgori je bio osjećaj bespomoćnosti i očaja – nekima je bilo samo crnilo u glavi, neki su se ''utapali'', mislili kako će umrijeti, a nitko im nije mogao pomoći, neki su sanjali uspomene, danima i noćima plakali, neki su se trudili ništa ne osjećati i prepustiti se porocima, poslu, obvezama, drugim ljudima… Bila im je zajednička praznina u prsima, tupilo u mislima i želja za bijegom od samih sebe – bliski ljudi pokušali su ih razumjeti, ali nitko nije u potpunosti mogao shvatiti kakva se borba vodi unutar tvrđava nečije osobnosti, zato su se zatvarali u sebe i stvorili iluziju normalnog života dok su u sebi krojili vlastitu tugu. Bilo je i onih koji su se doslovno zatvorili i kojima je bilo nemoguće funkcionirati bez plača i slanja poruka, što je bilo potpuno neprihvaćanje stvarnosti i odbijanje suočavanja s istom.

Što se tiče društvenih mreža, neki su, kako bi lakše preboljeli, izbrisali i blokirali one koji su ih slomili u svakom smislu te riječi. Postoje i oni koji smatraju kako društvene mreže nisu mjerilo njihove boli, iako su ih rjeđe posjećivali i često su znali uhoditi svoje bivše partnere ili partnerice; bilo im je vrlo teško vidjeti ih nasmijane ili s nekim drugim, pogotovo kada bi sve izgledalo odlično dok su se oni raspadali unutar svoja četiri zida. Pisala su se pisma i dugačke poruke (neke nikada nisu poslane), samo da se oslobodi ''teret'' koji im je pritiskao svaki centimetar kože. Takva praznina možda bi nestala jedino vremenom, a nekima ni to nije pomoglo. Iznenadila sam se koliko je onih koji su preboljeli, a koji i dalje vole, koji mi ne mogu objasniti dubinu intenziteta njihovih osjećaja pri samom pogledu na osobu s kojom su nekada sve dijelili. Sada veći udio ispitanika i ispitanica ima nekoga, a taj veći dio smatra kako je moguće preboljeti jedino s nekim drugim i to nakon nekog vremena. Smatraju kako je ulazak u ishitrene odnose pogrešan (odmah nakon završetka veze), i kako je potrebno imati vremena za sebe i za shvaćanje svoje osobnosti nakon prekida, ali i kako se ne misli na tu osobu jedino kada si s nekom drugom osobom. Bilo je, iako u manjem broju, onih koji se s time nisu složili – oni su se fokusirali na sebe i uspjeli preboljeti svoje nekadašnje polovice tako što su se odlučili upoznati i napraviti drastične rezove ili potrebne sitnice. Zanimljivo je kako većina smatra kako s velikom ljubavi nakon prekida ne možeš ostati prijatelj – ako ste u dobrim odnosima i ako se redovno čujete, to nije bila velika ljubav, nego ''nešto bez pretjerane emocije uz puno pažnje i strasti''. Nekoliko ljudi smatra kako je to moguće i kako je to odraz zrelosti.

Posljednje pitanje koje bih postavila bilo je – što bi poručio ili poručila toj osobi? Zamislite da stoje tu, ispred vas. Neki su mi odmah rekli kako bi se smrznuli da ih vide i da im nikada neće biti svejedno kada se pogledaju. Nekima bi bilo svejedno, barem prema onome što su rekli. Svi su nekada osjećali isto, ali njihov doživljaj ipak je bio drukčiji i svaka je emocija proživljena na način svojstven nekoj individui – svi ih imaju, htjeli ili ne htjeli.

Napominjem kako cilj razgovora o prekidima nije bio samo iznošenje nečije intime ili privatnosti niti sam to tražila (unatoč tome, neki su vrlo rado podijelili svoje iskustvo jer je to bilo neminovno kao razlog raskida), već raspon emocija tuge, patnje i boli nakon prekida i ponašanje uz karakter određene individue. Kao objektivni zapisivač, dopustila sam priču svakome tko ju je želio ispričati i obećala potpunu diskreciju bez imena. Pitanja su bila: (napomena: tijek razgovora vrlo je važan i pitanja nisu nužno išla po rasporedu niti ovako formalno raspoređena, bilo je i više potpitanja i sugestija)

- Kakvi su osjećaji netom nakon prekida, a kakvi sada?

- Jeste li znali kako je gotovo između vas prije samog završetka?

- Možete li opisati vaše osjećaje od početka prekida do danas?

- Jeste li preboljeli prekid s tom osobom/ s tim osobama?

- Jeste li ostali prijatelji? Čujete li se?

- Kako biste se sada osjećali da sretnete tu osobu?

- Što biste im poručili da stoje ispred vas?

Naravno, nakon pet godina, vidim kako sam previše općenito krenula u podvig koji je trebao dublje promišljanje. Iz svojih zapisa željela sam stvoriti knjigu, ali tada mi je nedostajalo potrebnih elemenata kako bih sortirala sve što mi je potrebno. Cilj: smanjiti usamljenost među vama koji mislite kako ste sami kada nema onog drugog pored vas, kako nikome nije kao vama i kada poželite umrijeti jer mislite kako nikada više nećete pronaći nekoga poput te osobe. Ono što sam shvatila jest sljedeće: ljudi su jedinstveni i svatko je nesretan na svoj način, ali nije sramota proživjeti nesretnu vezu i prekid ili gajiti osjećaje za nekoga koga smo voljeli ili još volimo; znamo kako je to nešto što se događa, ali svatko se povuče u sebe, što je u redu, ali znajte – niste sami. Ima ih još koji su ostali sami i koji više nisu dvoje, već jedan ili jedna, i moraju naučiti voljeti sebe kao tog jednog ili jednu, bez onog ili one koji su ih činili parom.